Korijeni IFC-a su u 1980-1990-tim, to je bilo vrijeme IAI – Industry Alliance for Interoperability (danas buildingSMART). IFC1.0 iz 1996. godine.
Industry Foundation Classes verzija IFC2x3 je realizirana davne 2006. god., prije 20 godina, a verzija IFC4.0 je iz 2013. godine.
Trenutno smo na verziji IFC4x3 iz 2024. godine, u pripremi je verzija 4.4, a verzija 5 se trenutno razvija.
Odgovor na pitanje: “Što je IFC?” nećemo tražiti putem definicije, nego ćemo baciti grubi pogled na njegovu strukturu.
Ima puno drugih elemenata ali smo se za sada ograničili na ove.
IFC se može opisati elementima kao što su:
- product (proizvod),
- process (proces),
- geometry (geometrija),
- materials (materijali),
- documents (dokumenti) i
- properties (značajke).
Product (proizvod) je nešto što ima fizički oblik, svoju geometriju, globalnu oznaku, položaj u prostoru, set značajki, te set veza prema drugim objektima, a može imati i tip. IfcProduct je osnovna klasa za sve fizičke proizvode, koji mogu biti Prostorni elementi (spatial), Fizički elementi (physical), Elementi za analizu konstrukcije (structural analysis elements), neki drugi koncept. Pri tome se pod Prostorni elementi misli npr. na IfcSite, IfcBuilding, IfcBuildingStorrey, IfcSpace … dok se pod Fizičkim građevnim elementima misli na IfcWall, IfcBeam, IfcDoor, IfcWindow, IfcStair i slično.
Geometrija (Geometry) u IFC-u je dosta dobro obrađena, pokriva se gotovo sve što postoji, od 2D do 3D, ekstrudirani elementi, elementi nastali pomakom, krivulje, splines, polja točaka, ponavljajući oblici (tessellation) i puno drugoga. Puno puta se može vidjeti da softveri kojima se služimo za modeliranje nemaju puno problema sa eksportiranjem u IFC, ali vrlo često je importiranje IFC datoteke problematčno. IFC upotrebljava poglede (View) na podatke, pa se tako spominju Coordination View (gdje je specificirana hijerarhija i obvezni elementi), a sa IFC4 i (Design transfer view, Reference view), gdje je zapravo dogovoreno kako će se pojedini elementi prikazivati, u Design transfer view element može imati definiranu duljinu, dok se isti element u Reference view prikazuje uz pomoć trokuta i ne može ga se mijenjati.
Procesi (Pocess) su podržani kroz IFC, jer se može definirati Task (zadatak), Event (događaj), te Procedure (set zadataka koji vode do nekog događaja), podržan je WBS kao i Ključni događaji.
Materijali (Materials) imaju ime, opis i kategoriju kao minimum, što nije baš i neki standard. Često se isti materijali nazivaju različitim imenima. Važni su za određivanje količina i provjere značajki zaštite od buke, požara, gubitaka topline i sl. Bilo bi dobro ovo definirati na početku projekta, kada se zapravo dogovore konvencije kako će se nazivati pojedini materijali i hoće li se koristiti neke specifične klasifikacije.
Dokumenti (Documents) se u industriji koriste opsežno, jer se informacije prikupljaju i predaju, a puno toga se nalazi u pisanom obliku. IFC podržava upravljanje dokumentima, ali se to rijetko koristi, osim u alatima kao što je COBie, te alatu xbim Flex.
Značajke (Properties) se u IFC-u pojavljuju u ogromnom broju, na tisuće značajki, koje uobičajeno dolaze u setovima kojih ima stitinjak. Broj im raste, dosta loše se koriste u industriji, a još gore se implementiraju od strane softverskih alata, jer se to ostavlja korisnicima da se sami snalaze, a to je pogotovo teško kada dobar dio dobavljača nema svoje BIM kataloge koje bi mogli koristiti. Događa se također da sami korisnici mogu definirati svoje značajke i prikačiti ih kao podatke u model. Često se dešava da kada neka firma eksportira model u IFC onda eksportira sve značajke jer ne znaju niti što su, a niti da li su uopće dobre. Tada je potrebno utrošiti određeno vrijeme da bi se takve značajke uklonile jer su nepouzdane.
Što je interoperability - mogućnost međusobnog povezivanja
Interoperabilnost je mogućnost međusobnog povezivanja i dijeljenja BIM podataka između dva ili više alata. Često se taj pojam povezuje sa sektorom zdravstva gdje se važnost povezivanja smatra sigurnosnim rizikom, pa su definirana 4 nivoa povezivanja, Temeljni nivo je dogovor kako će se podaci razmjenjivati, slijedeći nivo je da mora postojati dogovorena struktura, pa je slijedeći nivo da se mora koristiti određena semantika i na kraju kao zadnji nivo je da mora postojati organizacija. IFC je počeo s nultim nivoom koji je zapravo razmjena datoteka, potom je slijedeći nivo bio dogovor kako će se datoteke nazivati, koja će se imena koristiti, pa slijedi nivo dva da će se koristiti neki dogovoreni standardi, a važno je reći da se nivo tri još nije dosegao.
Ako se iskoristi nazivlje iz sektora zdravstva i primjeni na građevinsku industriju onda se:
- Temeljni nivo može opisati danas da se svi dokumenti razmjenjuju kao PDF dokumenti upotrebom CDE (common data env.) ili shared drive, da se nacrti dijele u u DWG formatu i kao PDF, te da se tablični podaci moraju dijeliti kao CSV format. Tako da se može reći da je industrija dosegla BIM nivo 0 i 1.
- Kada se govori o postojanju formalne strukture u primjeni je ISO 19650 kao konvencija za određivanje imena, opisivanje imena projekata, koordinata itd. Uniclass 2015 pa se može reći da su tek velike firme dosegle taj nivo.
- Treći nivo se odnosi na semantiku, npr. da se dogovori što su ključni koncepti, npr. da postoji koncenzus kada se kaže dizalica da svi znaju što je i kako se opisuje, a isto vrijedi i za npr. zid. Dešavaju se i stvari kao koncept Građevine ne postoji u Revitu ali u ArchiCAD-u postoji, te da li je visina sobe jednaka visini prostora.
- Treba težiti razmjeni podataka a ne datoteka, nacrta ili modela … IFC je jedina dobra podloga
- A kada se dođe na organizacijsku razinu dolazimo do nacionalnih politika, politika projekata, smjernica pojedinih organizacija. Ovaj se nivo mora gurati kroz openBIM, i treba težiti da se govori o razmjeni podataka ne datoteka.
Slika: poveznica
